Priča jedne majke o izboru škole, poverenju u stručnjake i glasu koji nije smela da ignoriše.

“Upišite dete odmah u specijalnu školu. Tamo će biti prihvaćeno.”
To su  majci savetovali stručnjaci kojima je verovala.

Pedijatar.
Defektolog.
Psiholog.

Kada se plašite da ne pogrešite, prirodno je da tražite mišljenje stručnjaka –  tražite sigurnost za jednu od najvažnijih odluka u životu svog deteta sa smetnjama. To mišljenje je Vaš oslonac, osetite veliko olakšanje jer verujete u pouzdanost, stručnost, etičnost.
Zašto verujete?  Zato jer kao roditelj niste dužni da poznajete kako funkcioniše obrazovni sistem.
Zato i tražite mišljenje stručnjaka.
Kada stručnjak nešto preporuči, roditelj prirodno pretpostavlja da je dobio najbolji savet za svoje dete.
Upravo zato odgovornost stručnjaka nije mala.
Njihov zadatak nije da odluče umesto roditelja, već da mu pruže dovoljno informacija o svim mogućnostima, prednostima, izazovima i posledicama različitih izbora, kako bi roditelj mogao da donese odluku koja odgovara njegovom detetu.  Da li to rade? Ili, sugerišu odluku: “Upišite dete odmah u specijalnu školu. Tamo će biti prihvaćeno.”

Godinama kasnije, ova majka kaže:
“Volela bih da sam više slušala sebe. Volela bih da roditelji dobro razmisle šta za njihovo dete znači prihvaćenost i da prvo daju šansu inkluziji..”
Ne zato što je neka škola sama po sebi dobra ili loša.
Ne zato što je inkluzija savršena.
Ne zato što postoji jedno rešenje koje odgovara svoj deci.
Već zato što je tek kasnije shvatila da je pravo pitanje bilo:

Šta za moje dete znači prihvaćenost?
Da li je prihvaćenost samo boravak među vršnjacima sa smetnjama u razvoju?
Da li je prihvaćenost mogućnost da stekne prijatelje?
Da li je prihvaćenost osećaj da nekome nedostaje kada nije tu?
Da li je prihvaćenost prilika da raste, uči i razvija se uz različitosti?
Ne postoji odgovor koji važi za svako dete.

Ali postoji nešto što roditelji često zaborave:
Stručnjak poznaje struku. Roditelj poznaje svoje dete.
Nijedna preporuka ne može da zameni ono što roditelj zna o svom detetu – njegovim snagama, potrebama, interesovanjima, strahovima i potencijalima.

Zato, kada donosite odluku o školi, saslušajte stručnjake na način da:
postavljajte pitanja.
Tražite dodatna objašnjenja.
Tražite vreme da razmislite.
A onda… razmotrite sve što su Vam rekli i… poslušajte sebe.
Jer odluku ne donosite za “dete sa smetnjama”.
Donosite je za svoje dete.

I niko ne poznaje vaše dete bolje od vas.

Ova priča nije ni protiv inkluzije ni protiv specijalnih škola. Ona je podsetnik da svako dete zaslužuje da se o njegovoj budućnosti odlučuje na osnovu njegovih potreba, mogućnosti i potencijala, a ne na osnovu tuđeg saveta zbog straha da ćete kao roditelj pogrešiti. ❤️